mail
  • Moj mail:
    shadowtinuviel@yahoo.com
Brojač posjeta
20424
Blog
nedjelja, lipanj 18, 2006
Evo nisam skoro tjedan dana ni prišla kompjuteru tako da ne znam ni šta se dešava. Pokušat ću što prije nadoknaditi sve nepročitano.  Već sam par puta napisala da ne volim pisati kad sam loše jer onda samo kukam i sama sebi idem na živce. Jako sam loše. Psihički sam ispod svake razine. Ne znam ni sama više šta da radim. Pucam po svim šavovima. Dajem se psihički i fizički do iznad svojih mogučnosti a nitko to ni ne vidi niti cijeni. Moram imati strpljenja, snage, razumjevanja... za sve, a ja sam nekako uvijek ta kojoj se to ne pruža nazad i to u svim aspektima mog života. Jednostavno ne mogu više, udavi se jebote. Čak nemam vremena, prostora ni da uzmem pauzu. Kako god se postavim i šta god da napravim od sad pa na dalje će biti krivo i završit će loše za mene. Teško je gurati dalje kad znaš unaprijed kakav je ishod.  Prošla sam ja kroz svakakva nezamisliva govna u svom životu i još sam tu na nogama, poprilično zdrava i psihički i fizički i samo čekam sve sljedeće udare koje mi život nosi. Znam i to da šta god da se desi da ću i tad ostati na nogama ali nije mi jasno zašto sve to ??? Kažu budi dobar, vratit će ti se dobrim, voli i bit ćeš voljen, pomozi i pomoći će ti. Ma nemoj molim te - kad ???  Kad umrem ??? Svatko ko je ikad davao sve od sebe i unistavao sebe kako bi pomogao drugima i kako bi bio dobar a na sve to dobio najgoru mogucu kaznu, zna na sto mislim. Znam da je sreća samo interval između dvije nesreće, ali zar ne može biti bar malo duži interval. Nemojte se niš brinut. Samo me jako jako stislo i morala sam bar nešto izbacit iz sebe. Bit ću ja dobro. Veliki pozdrav svima i velika pusa - MIQUE
mique @ 22:41 |Komentiraj | Komentari: 39 | Prikaži komentare
ponedjeljak, lipanj 5, 2006






Prije par mjeseci sam gledala strašno puno reklama na dvd-ima. Nema kakvih nije bilo. Kako sam ionako luda za Hondama (ova gore mi je jos neostvareni san), nije ni čudno da me se najviše dojmila jedna od Hondinih reklama.  Voljela bi da to mogu naći negdje pa da stavim na blog da pogledate, ali ne znam kako. Čak i da nađem ne znam je staviti na svoj blog, tako da ništa od toga.  Reklama prikazuje čovjeka kojem zvoni budilica i koji se budi, kuha kavu, pere zube, izlazi iz stana, dolazi na posao... Pa onda na poslu obavlja sve što treba... I tako cijeli dan u kratkim sličicama dok ne završi i ponovno ne legne u krevet.

Sigurno si mislite i šta je tu posebno – e, sljedeće. Slogan te reklame je –
«Zar nije lijepo kad sve funkcionira kako treba».


Smisao je bio pokazati kako ljudi uzimaju zdravo za gotovo neke obične rutinske stvari u životu, za koje se podrazumjeva da obavljaju svoj posao. Npr. Budilica – koja svako jutro zvoni i bez koje nema šanse da bi se probudili tako lako i započeli sa novim danom. Kada smo kod toga da ne zaboravim i ručni sat bez kojeg bi mnogi bili izgubljeni. Pa onda pipa – tko još razmišlja ( osim vodoinstalera ;) kako je to lijepo da samo odvrnemo slavinu i voda poteče. Pa onda četkica za zube i kaladont. Male stvari za koje se podrazumjevaja da su tu i da svako jutro obave svoju funkciju. Pa kafe aparat koji grije vodu, melje kavu i dolje nam sipa neodoljivi napitak. Svjetlo – počevši od šaltera pa do same žarulje. Toster koji nam izbaci prepečenac baš onda kada je najbolje pečen. Peć – stisneš gumbić i ona zagrije cijelu prostoriju. Da li je ikad kome pala na pamet brava – obična mala rupica koja nam omogućava da uđemo i izađemo iz naših sigurnih skrovišta. Stvar pomoću koje otvaramo auto. Ključ isto tako. Pa zvono na vratima. Uredska stolica koja se vrti i koju možeš spuštati i dizati kako bi sjedio ugodnije. Mogla bi nabrajati do sutra. Istina je da ljudi takve stvari u svom danu i ne primjećuju. Tužno je to jer to su sve stvari koje savršeno obavljaju svoju funkciju iz dana u dan a nitko na njih ne obrača pozornost.

Svi prvo lupimo budilicu da se zgasi, otrčimo do kupaone, umijemo se i operemo zube još u polu snu. Tek dok popijemo kavu smo malo svjesniji ali onda hvalimo blaženu kavu a stroja se ni ne sjetimo. Naguramo na brzinu jedan ključ da zaključamo vrata, drugi da otvorimo auto, pa da ga upalimo... Upadnemo u ured, upalimo peć ako je zima, stisnemo šalter za svjetlo i uvalimo se na stolicu koju ritmički ljuljkamo lijevo desno što nas pomalo i smiruje... Te sitne kvalitetne stvari u našem danu jednostavno zatrpa hrpa drugih stvari na koje se obaziremo. I tako prođe cijeli dan a da najviše funkcija koje obavimo možemo zahvaliti baš takvim stvarima kojih se i ne sjetimo.
Na sve to me u biti podsjetila i jedna jako dobra poslovica koju vam ostavljam za kraj:


« Kad sve funkcionira kako treba, obično se nitko ne pita tko je za to zaslužan «

mique @ 21:36 |Komentiraj | Komentari: 24 | Prikaži komentare
petak, lipanj 2, 2006


Elooooooooo !!!! Evo me napokon i to nikako drukčije nego sa posla. Danas je takav dan da mogu. Ugrađuju nam novi softvare pa nemremo niš radit, čekamo tu. Izašla sam van zapalit i skoro što nisam umrla. Prestrašno. Imam na sebi 3 majice i svejedno me propuhalo. Pa šta je ovo. Ja bi u japanke a izgleda da ću prije u kaput. Nema me jako dugo. Jedva sam se uspjela posložit da pročitam sve koje čitam, a kako sam ja pacijent i kod mene nema ničeg polovičnog to je bio ogroman posao. Pogotovo kod nekih mojih najdražih ljudova koje čitam a koji pišu po 5-6 postova na dan. Tako sam jedan dan otvorila svoj netvibes i vidjela cifricu od 400 nepročitanih postova. E tad sam rekla nemre to više tako i počela čitati. Sada sam došla na nulu čak i sa današnjim danom pa zato mogu i ja nešto napisati. Obečavam da neću biti duga kao inače kad ne pišem sto godina. Pa da krenem. Moj život zadnjih par tjedana se svodi na posao, šetanje psa, brzinska kava s dragim i spavanje ( nije baš neko ni spavanje, u prosjeku 5 sati ). Dobro, stignem otić u wc i otuširati se ali to je to. Na poslu je oke, koliko može biti. Izvlači ga to što mi je guzda stvarno super i s njim mogu o svemu. Simpa su mi i kolege ali koleginica brate, ne znam šta bi rekla. Njoj je netko davno stao na žulj i sad je sva takva neka stisnuta, nepristupačna, hladna. Sve gleda kao konkurenciju a u biti konkurencija je samoj sebi i zatrpava se u svoja govna. Žao mi je što je tako jer samnom se stvarno može. Mogla sam joj i pomoći ali ovako – neće ići. Pa jedva da me pozdravi. Ako ja nešto ne pitam ili ne kažem ona ne bi ni pod razno. Objasnit će mi nešto ako je pitam ali do one granice do koje se ona osjeća sigurno tj. do granice koja ne ugrožava njen opstanak u firmi. Mrzim takve situacije. Kao da sam se ja sama dovela ovdje i to namjerno da nju jebem. Možda ima pravo da bude ljuta i uplašena ali ne brate na mene. Šta sam joj ja kriva. Idem na gablec odvojeno od njih, jer oni papaju a ja samo pijem kavu pa mi se ne da mučiti tamo. Ovako moja frendica križaljka i ja kafenišemo svaki dan sat vremena i super nam je. Uspjela sam napokon pozatvarati i posređivati sve zaostatke tj. smeće od zadnje tri poslovne godine koje je ona usrala i sad mogu dalje.  Ne znam tko će me učiti jer kad direktorta nema ja sam ko Pale sam na svijetu. Uz to sam bankrot. Iz stare firme nije još sjela lova a ja nemam ni za benzin. Ovdje je plaća desetog a do tada iskreno ne znam kako ću. Nemam od kog ni posudit. Starci bankrot, sestra isto a i dragi je tek dobio novi posao tako da će njegova prva plaća puno kasnije nego moja. Fali mi dragi. Fali mi toliko da boli. Zbog bolesti njegovog tate se jednostavno ne uspijemo n vidjeti ni opustiti. Nažalost grozno je i bit će sve gore, ali tko je. Nemrem mu pomoć. Pogotovo sad još kako je počeo raditi, vremena za nas dvoje skoro pa i nema. Eventualno sat vremena i to takvog da ga provodimo u tom da on priča strahote (strahote su premala riječ) o tome šta ima sa starim i dvije rečenice o tome šta ima kod njega a šta kod mene na poslu. On se raspada totalno a ja sam se već raspala i kupila više puta.

I evo, sad ću stat s pisanjem ovdje jer mrzim pisat crnjake a trenutno u glavi pomračenje. Zato niš dok ne napišem nešto normalno, čitljivo, ovo je grehota posta. Veliki pozdrav svima i puse. Čitam vas ;))) I ninja, daj je dodji zatuč ovdje.

mique @ 10:11 |Komentiraj | Komentari: 20 | Prikaži komentare
srijeda, svibanj 17, 2006


Neki dan sam dobila mail koji me oduševio. Na njemu su bili crteži naslikani na pločnicima. Autor je Julian Beever. Čovjek već 10 godina radi umjetnost na pločnicima po Engleskoj, Belgiji,
Francuskoj, Nizozemskoj, Njemačkoj, Americi I Australiji. Kod nas nažalost još nije bio. Ali tko zna, možda i dođe :). Slika kopije starih umjetnika ali i svoja vlastita umjetnička djela. Bavi se i slikanjem ulje na platnu i kolažima. Najfascinantnije je to što radi posebnom tehnikom crtanja na pločniku.
Crta anamorfozne iluzije ( anamorfoza – optički efekt, sastoji se u iskrivljavanju koje pod određenim kutom čini da predmet dobije svoj istinski izgled ).









A ovo je jedna serija slika. Neke od crteža radi danima.





I sada jedan primjerak, kako bi vidjeli kako slika izgleda ako je se gleda iz krivog kuta.



A ovo je ista ta slika gledana iz pravog kuta.



Ova mi je jedna od favorita - jer iz priloženog se može vidjeti koliko truda je uloženo u nju. Ogromna je. Mislim oko kojih 20 metara.



U najskorijem vremenu počeo se baviti i trajnijom umjetnošću kao što su zidni murali. Ovaj je na nekoj muzičkoj školi u Briselu.



Pa vi recite. Meni je ovo predobro.
mique @ 22:28 |Komentiraj | Komentari: 50 | Prikaži komentare
ponedjeljak, svibanj 15, 2006


Ne sječam se kada sam zadnji put bila ovako umorna. Non stop sam u nekoj trci. Nisam se još navikla na radno vrijeme od 8 do 4. Kad dođem doma je minimalno 5. I onda još sto obaveza doma, sa psom ... i onda ono što bi trebalo biti opuštajuće ali eto za to već budem toliko umorna da ni ne uživam previše. Ali znam da će to sve sjesti na svoje mjesto. Na novom poslu još uvijek tako - tako. Malo je zajebano.  Trebala bi se dokazati tj. raditi neke stvari kako se trebaju raditi, jer sam već u prvom tjednu skužila dosta stvari kojima si u toj firmi moja kolegica komplicira život iliti poslovanje. Ali ako navalim već sad na neku tešku organizaciju bit će sranje. Samo mi treba da se sve troje postave protiv mene i onda me ni guzda neće moć spasiti. Ne znam ni sama kako da postupam sada. Idem polako. Ali dobro, vidjet ćemo. Trenutno sam preokupirana uređivanjem net vibesa kako bi mogla bez da ostavljam tragove di sam bila po netu, u miru bar pročitati neke postove i dok sam na poslu. Već dugo pokušavam sjesti i napisati jedan tekst koji mi se mota po
glavi ali nikako da uhvatim vremena za to. Nije toliko stvar ni u vremenu koliko u tome da mi kroz glavu trenutno prolazi toliko stvari da imam osječaj kao da ih ne mogu razdvojiti i staviti na njihovo
pravo mjesto. Nisam perfekcionista ali volim da kad imam već neku određenu temu nju i obradim kako spada. U stanju u kakvom sam sada vjerujem da bi taj post ispao daleko ispod mojih mogućnosti. Totalno sam ne zadovoljna svojim pisanjem u zadnje vrijeme ( i tekstovima i razmacima između njih ). Jako mi je žao zbog toga jer volim pisati. To me opušta i osjećam se bolje kada pišem. Poklanjam dio sebe svima vama sa svakim dobrim tekstom koji napišem i jako sam sretna kada vi to primite sa zadovoljstvom. Svaki dan kada imam imalo vremena sjednem za komp i čitam sve vas. Vaši tekstovi me potiču na razne stvari i bude u meni razna sječanja i osječaje. Najviše od svega se volim vratiti u djetinjstvo. Jedno vrijeme sam mislila da je to nemoguće jer sam imala velike rupe u sječanju, baš iz tih najmlađih dana. Nedavno sam pročitala post u kojem se spominje čovijek koji je donosio sladoled na motoru u selo. Sjetila sam se sestre i sebe kako u šorcevima sa barbikama u rukama trčimo po sokaku jer smo čule motor kako trubi, što je trebalo značiti da sladoled stiže. Trčale smo do tate ili do dide da uzmemo novce. Nevjerovatno je kako se točno mogu sjetiti okusa tog sladoleda i uzbuđenja koje je bilo u meni. Ali opet se ne mogu sjetiti ni motora, ni slastičara ni boje kuglica. Znam da su bile male i točno se sječam korneta koji je bio jako mali, uzak dolje i sa gornjim dijelom koji je izgledao kao kapica. Neki me vaši postovi mogu samo sa jednom riječju odvesti na daleko putovanje i podsjetiti me na nešto što nije nužno povezano uz taj post. Kao post o životu. Kako smo od rođenja u jednu ruku programirani. Ispada da se rodimo, roditelji nas uče pričati, uče nas hodati, voljeti, učimo se u vrtiču prvim slovima, ponašanju u društvu, kako se spremiti za školu. Škola nas opet uči kako bi se upisali u srednju školu koja će nas učiti za fakultet. Pa fakultet koji nas uči i sprema za posao koji ćemo raditi. Onda
radimo taj posao i naravno učimo se na njemu da pređemo na bolji posao sve kako bi što više zaradili i kako bi mogli preživljavati, hraniti se i oblačiti te kako bi naravno našoj djeci mogli osigurati sva gore navedena učenja. Radimo kako bi otišli u mirovinu u kojoj ćemo mirno čekati da umremo. Ako imamo sreće, nećemo i u mirovini morati učiti ponovo kako hodati, misliti i ići na WC. To je život ?! Ne hvala. E onada post o sječanju na voljenu osobu koje više nema. Mom dragom tata umire od neizlječive bolesti tako da me taj post bacio u razmišljanje o tome kako će se on osječati kada njegovog tate više ne bude bilo. Da li će uspjet ostati jak i realan ili će se prepustiti boli i tuzi da ga slome. Da li ću moći shvatiti kolika je uistinu njegova bol i tuga. Da li ću mu u tim trenutcima uspjet pružiti utjehu i dati mu ono što mu treba. Kažu da čovijek živi dok žive sječanja na njega. Da li će se mene netko tako živo sječati jednog dana kada me više ne bude bilo. Jak dojam na mene je ostavio jedan post u kojem piše ( ne citiram točno) – voljela bih znati kada je bio taj trenutak kada sam prestala biti djete. Puno puta sam se pitala upravo to. Kada je to odraz u mom ogledalu počeo pokazivati jednu drugu osobu. Osobu koju baš i ne znam dobro. Čak se usudim reči i osobu koju
najčešće ne volim i ne poznam. Fali mi ona stara ja. Opuštena, nasmijana, nesputana, puna života, želja i ideja. Fali mi ona mala djevojčica koja će bez imalo srama i straha stati nasred ulice,
raširiti ruke i vrtiti se u krug dok joj se u glavi totalno ne pomješaju oblici i boje. I opet i ovo završavam sa rečenicom iz jednog posta – kada ću stati i pomirišati ruže a ne samo prolaziti kraj njih. Kada sam se to počela bojati same sebe i toga što jesam ili bolje reči što nisam.
Čitam mnoge postove o neuzvračenim ljubavima i ljudima koji pate zbog toga. Mislim da se o tome nema šta više reči i da su sve priče o tome već davno ispričane. Svatko od nas je to prošao bar jednom. I svakom je njegova situacija bila najgora i najbolnija. I super smo u davanju savjeta i utjehe drugima, a sebi u tim trenutcima nismo i ne možemo pomoći. Kako objasniti osobi koja pati da razumiješ i da će proči. I da, glupo je reći proči će i bit će bolje. Ali to je da opet citiram Balaševića – Sto hiljada riječi znam a jedna mi fali... Eto zašto. Bit će nastavak ovoga definitivno.
Pusa svima do nadam se nekog skorog pisanja.
mique @ 17:08 |Komentiraj | Komentari: 26 | Prikaži komentare
utorak, svibanj 9, 2006


Hvala na komentarima svima. Evo imam mrvicu vremena pa da samo javim šta se dešava. Za sada je grozno. Jesam vas iznenadila s ovim ? Da. Dali su mi posao koji nikad do sad nisam radila. Nitko nema još vremena da me uvede u posao kako treba. Nova kolegica nije baš susretljiva. Ja sam joj konkurencija pa se valjda bolji. Mislim, razumijem je u jednu ruku. Ja sam došla na njen teritorij. Nema pušenje. Nisam tako malo pušila ne znam kad zadnji put. Je to dobro ali sad kad sam ovako nervozna - pa staršno. Nemam vremena za ništa ali znam smirit će se i to. Ne sudim ništa po ova dva dana, vidjet ćemo kako će biti dalje. Pisat ću koliko god budem mogla. Sad samo copy paist mog teksta koji sam napisala nedavno o mom velikom guštu.

Ja imam jedan ritual već duži niz godina koji me jako opušta i veseli. Svaku subotu i nedjelju (ne obavezno oba dana, ali jedan mora biti ) nakon što se probudim i prošetam psa, odlazim sama, sa križaljkom i kutijom bijelog Ronhilla u lokalnu birtiju, koja je preko puta moje zgrade, na kavu. Znam jako puno osoba koje se uopće ne osjećaju ugodno ako moraju pa i samo pričekati nekoga sami u bircu. Ja osobno to ne razumijem. Ujutro i onako volim imati bar malo svog mira. Bez razgovora i pitanja, bez dernjave. Kad otvorim oči nije mi do druženja, iako sam inače totalno druželjubiva (druželjupče) ;))) I tako se ja uputim u svoju oazu mira od koje me odvaja teških 30 koraka. Upadam unutra – dobro jutro – dobro jutro. Sjedam se gdje mogu i tako to počinje. Prvo - osim Dobro jutro ništa ne kažem, jer su već svi naučili da pijem bijelu kavu s hladnim mlijekom i čašu vode, tako da ne moram naručivati. Najčešće imam točno pripremljen iznos za platiti, pa platim čim dobijem kavu tako da pri odlasku jedino što kažem je Doviđenja. Kada kavica stigne, stavim šećer, promješam,
gucnem – Raj – otvorim svoj Feniks i krenem sa ispunjavanjem. Ja sam ovisnik o križaljkama. To mene toliko opušta, smiruje i zabavlja da vam nemrem objasnit. Prošli vikend sam malo gledala oko sebe. Nisam uočila ništa novo ali sada me se valjda napokon to dojmilo ili ne znam kako to objasniti – sjelo na svoje mjesto, pa sam to odlučila zapisati, ali evo do sada nisam stigla. Skužila sam kako je u vrijeme kada ja dolazim u birc, tu uvijek ista ekipa. Što je najbolje, svi smo sami za stolom. Po jedan ;) Rijetko se desi da dođu neki novaci pa da nam poremete taj sklad. Kada se to desi onda nismo više ni na svojim mjestima. Inače svatko od nas ima svoje mjesto koje se poštuje osim u tim trenutcima kada netko “strani upadne” u igru. Šest nas je:

1. U največem separeu koji se nalazi odmah do velikog staklenog zida sjedi vlasnik dućana koji se nalazi odmah uz birc. To je čovjek koji ima svojih pedesetak godina – Hercegovac. Uvijek obučen onako ležerno, opušteno – dućanski. On si naručuje crnu kavu – kratku, i lagano je pijucka. Uz to mu je obvezatno štivo – Sportske novosti, koje pročita od početka do kraja. Tu i tamo zna doći i bez da čita ali to je samo u trenutcima kada je na TV-u neki boks, skijanje, formula ili slično pa onda gleda to.

2. Stol do njega je mlađi tip, eventualno 35 godina i kusura, sa polu dugom kosicom, vjenčanim prstenom i naočalama. Sportsko izdanje u bilo koje godišnje doba – trenirka i tenisice. On je jedini koji je uvijek tamo prije mene. Ne sječam se da sam ikada došla a da on več nije bio tu. Naručuje si kavu sa mlijekom, pali cigaretu i hvata se novina. Obavezno uvijek ima isti redoslijed – Jutarnji, pa Večernji pa ako susjed iz dućana završi - Sportske novosti. Taman prije nego Sportske dođu na red, naručuje još jednu kavu sa mlijekom. On rijetko kada podiže glavu da promotri situaciju oko sebe. Sav je u novinama. U devedeset posto slučajeva ostaje sjediti i kada ja krenem doma.

3. Do njega je mlađi dečko do kojih 30 godina isto sportski obučen, trenirka i ostalo. Produžena kava, kratko nešto nekad i piva. Novine, Tv i puno gledanja oko sebe. Mlad je, pa valjda nije još do kraja razradio svoju taktiku.

4. U lijevom kutu se smjesti jedan djedica sa svojih 70-tak sigurno. On je uvijek obučen kao da se upravo vratio sa mise – tko zna, možda i je. Sjedne se i naruči malu točenu. Nikada ništa ne čita. Ne puši. On samo tu sjedi kojih pola sata maksimalno sat, ako se odluči za dvije male točene i pijucka si.

5. Lijevo od mene je svoje mjesto našao još jedan stariji, srebrno - sijedi gospodin. Izgleda jako bahato i osorno. Dolazi u trapericama i uvijek istom (ne znam kako bi ga opisala) sivom džaketu. Znate oni sa ciferom koji su kao svileni, lagani, malo napuhani. On si naručuje kavu sa mlijekom uz koju uvijek popuši samo dvije cigarete. Nikada ništa ne piše i nikada ništa ne čita. Zadržava se oko 45 minuta koje provodi gledajuči ili u TV ako je upaljen ili kroz veliki stakleni zid. Deset minuta prije nego što će otiči obavezno se prodere – osoblje !!! Na šta konobarica dotrči, on joj preko stola prokliže svoj račun, zajedno sa novcima i tako plati.

6. Ja sve to promatram iz svog separea koji je najbliži izlazu (sigurno ima nešto i u tome gdje sjedimo). Nekako se osječam ugodno sa tom svojom vikend ekipom. Ne znam zašto. Možda zato jer znam da su oni jedini koji uđu u taj birc i ne gledaju me čudno – tipa, gle ovu curku koja sama sjedi na kavi.

Mi se nekako shvaćamo bez da izmjenimo ijednu riječ.
mique @ 18:09 |Komentiraj | Komentari: 35 | Prikaži komentare
nedjelja, svibanj 7, 2006


Dobro jutro. Nisam baš previše pisala o sebi i o onome što mi se trenutno dešava u životu. Pokušavam se držati nekih starih stvari i normalnih tekstova bez obzira na sve što mi se trenutno dešava u životu. Nisam imala želju raditi ovdje neki dnevnički tip bloga, bar ne u onom smislu da pišem iz dana u dan šta mi se dana s desilo pa pokušavam to izbjeći. Dobila sam novi posao. Jako sam nervozna zbog toga, zato što me strah. Uvijek sam imala strah od promjena. To je usađeno u meni i mrzim to. Zato sam si i pustila da se zakopam u ovoj rupi bez trunke perspektive punih 7 godina. Puno puta u životu sam povrijeđena i to na razne načine, jednostavno nikada me život nije vodio lakšim putem, od rata, seljenja 12 puta, gubljenja doma, prijatelja... tako da se u meni razvio taj neki strah i nesigurnost od svega novoga. Nemam baš podlogu za neke rizike pa onda pristajem na stvari koje me ne ispunjavaju i ne čine sretnom čak ako su i malkice sigurne. Jer to je ono što znam, to je moje čvrsto tlo pod nogama. Možda jednostavno nemam dovoljno samopouzdanja.
Ne pravim nikake izlike i ništa, kriva sam po svim gore navedenim točkama i znam da mi u tome ne može pomoći nitko nego ja sama. Teški sam filozof i psihijatar kada se radi o pomaganju nekom drugom u bilo kojem pogledu, slušati ga, pričati, učiti... Ali za sebe sam pogubna. Zato sam najvjerovatnije i šokirana s tim što sam bez razmišljanja prihvatila ovaj posao. Samo sam rekla Da.
Strah me puno toga... Da neću biti dovoljno dobra, da se neću iskazati, da ću završiti bez posla, morat prodat auto... To sve je neopravdano ali se opet bojim. Ali napravila sam najteži korak. Pristala sam. Dala sam otkaz u staroj firmi i u ponedjeljak iliti sutra počinjem raditi u novoj. Znala sam često reči – I'm just waiting for my real life to begin. Možda upravo počinje. Ali htjela sam ubiti pisati o onome što mi se desilo na mom sada bivšem radnom mjestu u petak.

Kao i obično navila si sat u pola 7 ( radim od sedam sati ). Prvo ga pomakla za 10 minuta, pa za još deset minuta, pa za još deset minuta i digla se ko krepana kokoš u 7 i onda navrat-nanos istrčala iz stana, sjela se u svoj mali pohabani autić i odvezla se na posao. Naravno kako prokletu Ljubljansku aveniju preuređuju, nastao takav čep da sam kasnila preko pola sata na posao. Nisam baš previše do sada pričala o tome di radim i kako je tamo pa ću vas sada malo informirati. To je jedna privatna firmica koja se nalazi Bogu iza nogu u mjestu koje se vodi pod Novi Zagreb ( nije mi jasno kako ), a za koje su čuli samo oni koji žive u njemu. Moj guzda se bavi svim i svačim. Ničim pametnim. Radni dan mu počinje oko 12 ili kasnije i to tako da ja razbijam vrata od njegove spavače sobe koja je udaljena 5 metara od mog ureda i derem se na njega iz petnih žila - da kakav je to način, da ću otiči i ja doma spavati, da se neču više javljat ni na telefon ako se ne ustane i svašta još nešto, naravno popračeno uz ogromnu količinu psovki. Uz sve to, mlađi je od mene par godina. Otkako mu je stari
prepustio jako dobro stojeću firmu prije, pa skoro 5 godina, sve je počelo ići u krasni muški spolni organ. Promjenio je tri naziva tj. tri firme. Kako bi jedna propala i bila blokirana tako bi on otvorio drugu. Doprinosi mi nisu plačeni 2,5 godine. Sve se to dešavalo iz razno raznih razloga koje ne želim ni da spominjem. Nedavno nas je preuzela 4 firma i sada je „kao“ dobro ili bar bolje.
Jedino što nemam WC pa moram čekati pauzu da trčim do birtijetine u kojoj su sami muškarci i to težaška skupina (ne da imam išta protiv) ali kad to zapiša – ma fuj. E onda ja tamo upadam doslovno sa sanitarom, rukavicama i hrpom maramica. Prođe cijela pauza dok ja obavim pišanje.
Grijanje nismo imali do ove zime pa sam sjedila u kaputima i sa 10 majica, podmajica i potkošulja na sebi. Znala sam imati i čebe ( neki dan sam gledala OBN pa čula poslije dugo vremena ovu riječ i odmah mi sjela – hm, kad bolje razmislim i pišem cijeli ovaj tekst samo kako bi mogla upotrijebiti tu riječ ;) ) Do prije 3 mjeseca sam radila na kompjuteru iz 1989 godine, koji nije imao excel, internet ni nista slično. Umjesto toga je imao Paradox i Word iz 89. Znate koliko je sati kad vam kažem da na
tom kompu nije postojala ladica za CD samo za diskete. E sad su mi nabavili strojčinu. Da nisu ne bi ja ovaj blog ni pisala jer mi se doma komp ruši svake 2 minute a uz to nemrem ni doć na red od sestre kojoj on „kao“ treba za fakultet. No dobro. Sad imam komp do jaja, imam grijanje. Uredila sam si ured za 5. Slika vjeverice sa jajima do poda, Alienom i Supermenom, caffe aparat ( dobro – trenutno nema ni kave ni šećera ni mlijeka ali ima vode - nepitke doduše ali dobra je kad se prokuha ;) ). Sve u svemu dobro, samo da mi nabave WC i ja sretna. Molim bez pitanja zašto nisam promjenila posao do sada. Pokušala jesam i svašta još nešto ali imam puno razloga pa da ih
sad sve ne pišem jer bi bilo prenaporno i predugo. E sad. Tu živi cijela obitelj gazdi u istom kompleksu. Stariji iliti bivši gazda u odvojenom stanu od gazdarice, koja živi iznad njega sa kćerkicom. Do njih moje kreptilče od gazde. Tu je još i njegov buraz, još mlađi i od njega sa ženom i djetetom ( onaj od koga sam uzela i spasila sada moje pseto ). I da ne zaboravim 3 psa. Jedan koji je maza, joj, jadna ta pesica, srce mi puca kad je vidim, najžalije mi je otići zbog nje, i još dva psa čuvara ove firme. Da ne pričam kako se o njima brinu. U moj radni dan tako zna spasti sve i svašta od učenja engleskog za 2 osnovne, do hranjenja pasa, buđenja, pisanja govora za nešto s ćim se starije gazde sada bave, do printanja lažnih registracija kako bi se mogao voziti motor jer se nema para za registraciju + milijon još drugih gluposti. I tako ja neki dan radim svoj posao za koji sam (ne)plačena kad uletaju mi u ured 2 tipa. Jednog več znam ko je ali ovaj put je doveo i pomagača.
Dobar dan – dobar dan. Znate zašto smo došli – znam. I šta sad ???
Naime – zadnja tri računa za struju nisu plačena. Taj čovjek je dolazio več 18-og ( naravno nakon 3 pismene opomene ) da nas ispokča ali je moj gazda mu rekao da če sutra sve bit plačeno,
objasnio mu o čem se radi i pustili su nas do jučer na miru. Ja im kažem slušajte, gazda vam nije lago za razlog ne plačanja, to je istina, ali je lago da će platiti i kažem im da je na putu.
Pa zovi ga. Ja zovem ovaj se naravno ne javlja na mobitel. Šta sad ??? Ja kažem njima ovako: meni je svejedno hočete li vi to iskopčati ili ne, ja se ne želim zbog nikoga navlačiti i natezati i lagati tu jer
stvarno ne znam ni kad ni kako če platiti. Kažem mu što se mene tiče iskopčavajte. I onda se sjetim da sam usred pisanja posta i pošizim. Onda sam fino rekla čovjeku, daj molim te pusti me da napišem post do kraja i onda iskopčavaj. Pita on posao? – ja njemu, ne posao, post - za Blog. I čovjek zna šta je Blog i kaže dobro, imaš još puno. Ja kažem ne, samo još stavim sličicu. Oni se sjeli i čekaju a ja hostam. Još mi se ljudi smiju na moju vjevericu na zidu. Uto nazvo i guzda i on meni priča šta da kažem. Ja popizdila al ono skroz i tamo mu kažem da me ovi čuju. Slušaj ti mene, ako ti hočeš muljat i objašnjavat nešto dam ti čovjeka tu je kraj mene pa se vi pričajte issa ti. Naravno da nije htjeo. Ali ja sam zato dobila još jedan dan struje i ljudi iz elektre me časte cugom jer sam to rekla gazdi. ;)))) A ipak sam ja vilenjakinja, ja znam kako treba ! ;)

Aha, šta kažete, hoće netko preuzeti moje staro radno mjesto ???
Onda printanje registracije pa malo opet posla pa malo bloga pa malo kave i kraj jedne ere. Svejedno mi je bilo jako teško kada sam odlazila. Srce mi se stislo. Trenutno se puno stvari dešava u mom životu na privatnom planu o kojima ne bi, bar ne sada, tako da sam zbog toga još više uplašena s ovim novim poslom. Trenutno nema nikoga tko bi me shvatio i tko ima vremena da mi da neku podršku ali preživjet ću ja to. Bit će mi teško dok tamo ne sjednem prvi put a onda će sve biti lakše. Bed je samo što bar na početku neću moć od tamo ni pisati postove ni čitati previše. Morat ću to raditi od doma. Idem sad nastavit paničarit :)
mique @ 11:55 |Komentiraj | Komentari: 27 | Prikaži komentare
četvrtak, svibanj 4, 2006


Prije svega moram zahvaliti Dottomu na svom novom headeru. Meni se jako sviđa :))). Link mu je lijevo pa svi vi koji želite išta naučiti o css-ovima i sličnim stvarima a prirodno ste antitalent kao ja za sve to link je lijevo. Naravno hvala i Arcu.

Pričam neki dan s frendicom pa došle do toga da nabrajamo kakvih je stvari nekada bilo a da ih sada više nema pa se sjetile tako nekih. Prvo smo se sjetile mlijeka u vrečicama. Točno se sječam bake kad me slala u dućan po mlijeko, uvijek sa istom rečenicom – primi za svaki čošak da vidiš da negdje ne curi. Smješno je kako sam pola svoga djetinjstva nekako izbrisala, rat i druge gluposti kroz koje
sam prošla, ali i dan danas se sječam kakav je opip imala ta vrečica. Sječam se i razno-raznih okusa, npr. Okusa sladoleda koji je bio u loptici. Se sječate? Prije par godina su ga čak opet pustili u opticaj
ali nije to više taj okus. Sječam se da sam hvatala sa žličicom taj sladoled i da sam uvijek imala problema da ga do kraja pohvatam, bježao mi je. Onda zimskog sladoleda. Onako poslaganog jednog
na drugog – kornet, pjena i čokolada. I sladoled iz onih aparata, koji je sama voda ali meni nije bilo dražeg. Tog još ima ali tako malo, mislim da sam u cijelom Zagrebu vidjela to samo na okretištu
na Savskom mostu. Onda se sječam još i evrokrema (da, sa V). U biti najviše se sječam kod takvih stvari kako sam išla kod tete na blagajnu da mi da žličicu za to. Jedno vrijeme su bile žličice koje su
na vrhu imale neku životinju. Pa onda eko krem pločice. Čokolade koje su kao evrokrem ali stvrdnute, pa imaju sloj smeđeg, pa bijelog, pa smeđeg. Pa pez bombona, svih okusa koje smo stavljali o one futrolice sa mikijem i sa šiljom, pajom patkom (pardon paškom)… Ima peza i sada ali ni to nije to.
Pa onda jogurti u onim trokutastim kartonskim pakovanjima. Žvakaće u obliku cigareta, i sad mogu osjetiti miris i okus. Često sam umjesto kusura od teta u dućanu dobijala baš te žvake. Pa onaj ogromni smoki koji se topio kada ga staviš u usta. Pa sokovi u onim aluminijskim pakovanjima gdje zabiješ slamčicu. Poslije obavezno napušeš i skačeš po tome da eksplodira. Prije je na svakom koraku bila šećerna vata. Najčešće roza i bijela. Mama bi dobila slom živaca kad bi ja to tražila jer poslije toga me trebala staviti u veš mašinu koliko sam bila zaljepljena od tog šećera.  Jučer me netko posjetio i na jadne mede koji su plesali po ulicama. Sječam se da sam trčala da to vidim jer mi je bilo zanimljivo kako veliki medo pleše i klanja se i skida kapicu. Sada mi je mučno od pomisli na to. To samo pokazuje kako kao djeca malo toga znamo i vidimo onako kako je a ne onako kako nam prodaju.
Svi smo imali pračke i svi smo imali klikere (pikule). Svi smo igrali školice i svi smo igrali gumi-gumi.
Svi smo znali razne brojalice - na vrelom pjesku, son makaron... Igralo se žmirke i ganje, ledene kraljice, sandokana, ide majka s kolodvora ... Sad doslovno zastanem i gledam u čudu, oduševljeno, ako vidim ijedno djete sa tim stvarima.
Palilo se sa šibicama, plačalo crvenim dinarkama i pušila su se meka
pakovanja. Penjala sam se po zerdelijama, rošulala, vozila romobil i praviola kolače od blata ukrašene cvijećem. I sjećam se da sam pisala puno pisama. Sada se sve svodi na sms ili mail. Sestra i ja smo se svake nedjelje budile jako rano kako bi mogle gledati crtiće koje su prenosili sa satelita - Denver the last dinosaur he's my friend and the whole lot more :))) barbike, čelavice ... Branko kockica i Minja u Muzičkom toboganu. Najdraže mi je bilo kada su morali slušati muziku pa svom partneru nacrtati da pogodi o kojoj se pjesmi radi.
Sad bi najrađe i o crtičima koji su bili u to vrijeme ali to je za neki drugi i to jako dugi post, pa ču ih samo nabrojati manjinu: baltazar, gustav, a je to, Kalimero i kako se zvao onaj čovac koji je crta i hoda po crti ? Štrumfovi, tom & jerry, snorkijevci, Bipsići, cipelići, mali leteči medvjedići, miki, šiljo, pajo, stripy, graškograd, silvestar, popaj, oliva i bađo, ptica trkačica, bajum-bajum, blufonci, korni kornjača …
“Tako mi mlijeka u prahu kidam nadesno.” Sada su djeca ostala na Nori Fori. Pa gdje je sve to nestalo. I onda kad mi netko kaže da ne budem nostalgična. Pa kako kraj sve g ovog.
Eto toliko, nekada se lijepo prisjetiti.
Pa dajte pucajte, sigurno se svatko od vas sječa još hrpe takvih ili sličnih stvari.


mique @ 09:07 |Komentiraj | Komentari: 38 | Prikaži komentare
srijeda, svibanj 3, 2006


Znam točno o čemu bi željela pisati ali ne znam kako sve to sročiti da ne zvuči glupo, zbrkano i nerazumljivo. Tekst će sigurno biti pun citata ljudi koji to znaju na puno jasniji i ljepši način objasniti nego ja.  Jer kako je napisao Oscar Wilde: „Većina ljudi su drugi ljudi. Njihove misli zastupaju mišljenja nekog drugoga, njihov život je mimikrija, njihova strast su citati.“
Neka vas ne uplaši što je malo duži. Znam da neki ljudi kada vide dužinu teksta odustaju od čitanja, ali ovo se isplati pročitati. U principu želim pričati o tome kako svi znamo da treba slušati srce i da ne treba odustajati, bez obzira da li drugim ljudima zbog toga ispali glupi ili slabići. Mi se borimo za svoju sreću i za svoje živote a ne živote i sreću drugih ljudi, i trebalo bi nam biti najmanje važno od svega što će netko drugi misliti o našim postupcima. Trebali bi biti dovoljno svjesni da je važnije da li se volimo a ne da li neki susjed misli o nama da smo čudni. Ali svi ipak prvo gledamo svoj ponos i svoju povrijeđenost i istjerivanje neke pravde što ne bi trebalo biti važno. Bitnije nam je što će reči o nama
neka osoba koja ne zna ni nas ni našu priču, od toga da li ćemo tim povrijediti osobu koju volimo. Pa zar je stvarno bitnije što neki tamo Pero Perić misli o meni da nevaljam ili je bitnije da netko koga volim nije nesretan. Sa svim tim mi cijelu ionako tešku situaciju u kojoj se nalazimo napravimo još težom.
Prije svega, najnormalnija stvar na svijetu je da dvije osobe na istu stvar gledaju potpuno različito. Ono što meni može biti najvažnija stvar u životu, drugoj osobi će biti najbanalnija i obrnuto. U tome ne leži problem. Problem leži u tome što niti jedna od te dvije osobe ne želi prihvatiti i razumjeti da je to tako, odnosno da druga osoba ne vidi to na taj isti način. Šta se onda dešava? Tada počinju bezbrojne, teške, bolne i besmislene rasprave gdje jedna osoba pokušava drugu uvjeriti da je baš njeno gledište
te stvari pravo. To je nemoguće i zato se nikada ne uspije iz toga dobiti ništa osim još veće tuge i potištenosti jer niste uspjeli drugoj osobi dokazati da ste u pravu. To ne bi trebalo biti tako. Najvažnije od svega je razgovarati, ne šutjeti, ne preskakati stvari koje se tebi čine nevažnima da se o njima
razgovara jer drugoj osobi te iste stvari mogu biti jako važne. Trebalo bi pustiti i jedna i druga strana da se izjasni u svom stajalištu oko iste stvari, ne pobijati jedno drugoga, ne osječati se povrijeđenim zbog
toga što druga strana ne vidi to tako, nego krenuti korak dalje. Ako se radi o banalnoj stvari treba samo krenuti dalje, sretan što si izneo svoje mišljenje i što te nitko u tome nije potcjenjivao. Ako se pak radi o stvari koja utječe na budući život dvoje ljudi onda se treba sjesti i dogovoriti što je u njihove dvije verzije ono oko čega se slažu ili gdje se može napraviti rez i gdje koja strana može pristati na kompromis.
Nekim ljudima se čini da je kompromis popuštanje i pokazivane toga koliko su slabi. Ljudi mješaju dvije stvari. Jedno je kompromis a drugo je ako ti zbog toga da bi se što prije riješio nekog problema, „pojedeš govno“, zatrpaš sve pod tepih, odnosno složiš se i pristaneš na stavove te druge osobe samo da bi sva ta agonija što prije nestala. To je ono što donosi največe sranje. Jer tvoj stav se u tebi s tim nije promjenio, ti još uvijek misliš isto ali počinješ se ponašati onako kako to paše drugoj osobi što u tebi stvara još veću tugu, nezadovoljstvo i frustraciju koja će prije ili poslije opet isplivati van i biti samo još veći i teži problem. Jer osnova svakog karaktera je volja a problemi nastaju kada svoju volju podredimo drugim osobama.
Na pisanje svega ovog me potakla knjiga „Razgovor s Bogom“. Najrađe bi sada sve to prepisala ovdje ali nema smisla. Pročitajte si, neće vam biti žao. Navest ću neke djeliče ovdje.

…”Tuga, žalost je prirodna emocija. To je onaj dio tebe koji ti dopušta da kažeš zbogom kada ne želis reči zbogom; da izraziš- izbaciš, ispališ- tugu iz sebe kao iskustvo bilo koje vrste gubitka. Kada ti je dopušteno da izraziš svoju tugu, ti je se oslobađaš. Djeca kojoj je dopušteno da budu tužna kada su tužna, osjećaju se vrlo zdravom u tuzi, i stoga kad odrastu, obično vrlo brzo prolaze kroz razdoblja
žalosti. Djeca kojoj govore “daj, daj, nemoj plakati” imaju velikih teškoća kad zaplaču kao odrasli. Napokon, njima su govorili cijeloga života da to ne čine. Tako oni potiskuju svoju tugu. Tuga koja se stalno potiskuje postaje kronična depresija, vrlo neprirodna emocija.“


Ljudi znaju optuživati druge ljude čak i zato ako ne pate i ne tuguju isto kao i oni. Svatko svoju bol izražava na drugi način. Netko plače, razgovara s prijateljima, izlazi van, netko opet pije, smije se na silu, potiskuje osječaje jer se tako lakše nosi sa njima, netko se zatvara u svoja četiri zida i bira samoču. Nijedan način nije krivi osim ako njim ne zavaravaš ono u sebi, osim ako to što radiš nije ono
što ti treba nego je ono što želiš da druge osobe vide. Okrutno je braniti drugim osobama da svoju bol izražavaju na način koji njima pomaže. Jer nema večeg grijeha nego što je sputavati živo biće.

„Ljutnja je prirodna emocija. Ona je sredstvo koje imaš na raspolaganju i koje ti omogućava da kažeš “ne, hvala”. Ona ne mora biti uvredljiva, i nekad ne mora biti štetna po drugoga. Kada djeci dopuštaju da izraze svoju ljutnju ona razvijaju vrlo zdrav stav prema njoj kad odrastu, i stoga obično kroz svoju ljutnju prolaze vrlo brzo. Djeca koju su zbog ljutnje navodili na to da se ne osjećaju dobro, i na osjećaj da ljutnja nije dobra- da je loša stvar izražavati ljutnju i da je, ustvari, ne bi smjeli osjećati- imati će teškoća da se na pravi način suoče sa svojom ljutnjom. Ljutnja koja se stano potiskuje postaje bijes, vrlo neprirodna emocija.“

Znam nekoliko osoba u svom životu kojima ljutnja nije prirodna nego automatski prerasta u bijes. Tim osobama svađa i ljutnja nisu normalne stvari nego stvari koje u njima izazivaju bijes i osjećaj srama, misle da je to negativna stvar. Takve osobe u ljutnji prebacuju odgovornost na drugu osobu. Ali odgovornost se uvijek vrača svom pravom vlasniku.

„Ljubav je prirodna emocija. Kada se djetetu dopusti da je izrazi i da je primi normalno i prirodno, bez ograničenja ili uvjetovanja, obuzdavanja ili nelagode, ona ne treba ništa više. Jer, radost ljubavi, izražene i primljene na taj način, dovoljna je sama po sebi. Ali, ljubav koje je uvjetovana, ograničena, sputana pravilima i odredbama, ritualima i ograničenjima, kontrolirana, manipulirna, i zatomljena, postaje neprirodna. Djeca koju navode na to da osjećaju kako njihova prirodna ljubav nije u redu – da je loše izražavati je, i da je zapravo ne bi smjeli ni iskusiti – imat će teškoća da se na pravi način nose s ljubavlju kao odrasli ljudi. Ljubav koja se stalno potiskuje postaje posesivnost, vrlo neprirodna emocija.“

Ljubav je ponajprije davanje sebe. Ljudi kojima se u životu nije pokazivala i davala ljubav čak i kada jako vole ne znaju tu ljubav dati i pokazati, nego ona u njima stvara totalno drugi osjećaj, nesigurnosti, slabosti, ovisnosti... Ne osječaju se ugodno u primanju i davanju najljepše stvari koj im se može
i desiti. Zato ne treba potiskivati emocije. Treba se razgovarati, biti iskren. Treba se reči ljudima do kojih ti je stalo točno kako se osjećaš jer nikada ne znaš šta ti život sutra može donijeti. Martin Luther King je rekao: „ Nijedan problem neće biti rješen dok nemarno očekujemo da se samo Bog o tome brine.“ Ne želim dopustiti da mi moj ponos i povrijeđenost budu kočnica u onome što istinski želim. Znam i to da ću biti povrijeđena još puno puta u životu kada ću iznositi iskreno svoja mišljenja ali neka. Ne želim žaliti za propuštenim. Život je prekratak. Dovoljno je samo nekoliko sekundi i nekoliko riječi da se duboko povrijedi voljeno biće, a potom su potrebne godine da se ta rana zalječi. Jer ljudi će zaboraviti i što si rekao i što si učinio ali nikada neće zaboraviti kakve si osjećaje s tim u njima pobudio. Nitko nije savršen i svatko od nas ima svoju bolnu priču i svoje probleme, svoje mane i svi činimo krive korake. Ali bitno je razumjevanje. Svi znamo onu: - ko je bez grijeha nek prvi baci kamen. Ali ne, neki ljudi bacaju li bacaju to kamenje bez da ijednom stanu i osvrnu se na sebe i na to koliko bi se kamenja moglo baciti na njih. Jedna od osobina koje cijenim sama kod sebe je ta što znam reči – oprosti. Nikada mi nije bio problem da kada shvatim što sam napravila i kada shvatim da sam pogriješila reči – oprosti mi. Treba znati opraštati i treba shvatiti da nekada nije dovoljno da nam drugi oproste nego da moramo oprostiti i sami sebi. Trebamo naučiti da nikoga ne možemo prisiliti da nas voli, možemo samo voljeti. Trebamo naučiti da nije važno kakav posao radimo, koliko smo u njemu uspješni i da nije najvrednije ono što posjedujemo nego ono tko smo u životu i to što volimo i što smo voljeni. Trebamo naučiti da bogat čovijek nije onaj koji ima najviše nego onaj kojemu najmanje treba.
Jer čovijek ne čini fatalne greške u svom životu zato što je nerazborit. Čini ih zato što logično misli.
Mi ljudi uvijek volimo gledati na stvari sa rezervom, možda čak i pesimistično.  Puštamo da naša bol bude jača od ljubavi. Nikada neću zaboraviti jednu rečenicu koju sam pročitala ni sama više ne
znam u kojoj knjizi: - „Čak ni dolazak proljeća nisam doživljavala kao buđenje života, nego sam i u tome bila sklonija vidjeti umiranje zime.“ Ali stvari nikada nisu ni dobre ni loše nego ih naše razmišljanje čini takvima. Zato me baš briga što će itko na ovom svijetu misliti o meni. Ako će me itko
voljeti, voljeti će me zbog osobina koje posjedujem i koje su dobre i iskrene. Ne želim glumiti i sakrivati se iza ničega kako ne bi osjetila bol. Želim voljeti i želim biti voljena. Prava ljubav će nači svoj put. Ljubav nije sebična. I ostavljam vas na kraju sa još jednim citatom Oscara Wildea:

„ Možda se i sva ljepota života što mi još preostaje, krije u nekom trenutku predaje, poniženja i skrušenosti. Bilo kako mu drago, ja samo mogu ići dalje putem svog razvitka i prihvačajući sve što mi se dogodilo, postati dostojan svega toga.“


mique @ 08:44 |Komentiraj | Komentari: 19 | Prikaži komentare
utorak, svibanj 2, 2006


U nedostatku vremena da napisem normalan post, ostavljam vam jednu od svojih najdražih pjesama i nešto tipično ženski. Pa čitajte ako morate :)

Trenutno je mala zbrka u mom životu i gubim se u svemu tome pa ne stignem se posvetiti ovom onoliko koliko bi htjela. Pokušala sam napisati bar linkove svih koje sam više puta čitala da ne izgubim vas. Neke doduše znam i napamet. Išla sam stavit top 5 ali mi se to baš ne sviđa. Prvo ne stavlja mi onim redom kojim sam ja upisala. Kad upišem i stisnem spremi on mi pomiksa izbor. A i ne mogu ja odrediti top 5 još sada. Tako sam odlučila svaki tjedan upisivati novih 5 dok napokon ne dođem ( ako ikad dođem) do pravih top 5. Za prvi tjedan je tu 5 muških blogera, onda će ići ženski, pa .... budite mi pozdravljeni do sljedečeg tipkanja i oprostite unaprijed na ovom ne nalik meni postu :)

Ove noći

Ove noći mogu napisati najtužnije stihove.
Napisati na primjer: "Noć je puna zvijezda,
trepere modre zvijezde u daljini".
Noćni vjetar kruži nebom i pjeva.

Ove noći mogu napisati najtužnije stihove.
Volio sam je, a katkad je i ona mene voljela.
U noćima, kao ova, držao sam je u svom naručju.
Ljubio sam je, koliko puta, pod beskrajnim nebom.

Voljela me je, a katkad sam i ja nju volio.
Kako da ne ljubim njene velike nepomične oči.
Ove noći mogu napisati najtužnije stihove.
Pomisao da je nema. Osjećaj da sam je izgubio.

Slušati beskrajnu noć, bez nje još beskrajniju.
I stih pada na dušu kao rosa na livadu.
Nije važno što je moja ljubav nije mogla zadržati.
Noć je zvjezdovita i ona nije uz mene.

I to je sve. U daljini netko pjeva. U daljini.
Moja je duša nespokojna što ju je izgubila.
Kao da je želi približiti moj je pogled traži.
Moje srce je traži, a ona nije uz mene.

Ista noć odijeva bjelinom ista stabla.
Mi sami, oni od nekada, nismo više isti.
Više je ne volim, zaista, a možda je ipak volim.
Tako je kratka ljubav, a tako dug zaborav.

Jer sam je u noćima, kao ova, držao u svom naručju,
moja je duša nespokojna što ju je izgubila.
Iako je ovo posljednja bol koju mi ona zadaje,
i ovi stihovi posljednji koje za nju pišem...


Pablo Neruda


Unaprijed se ispričavam ako ovo bude miks svega i svačega jer zadnjih par dana, kada bi najrađe da mi mozak prestane raditi, on jurca 500 na sat ko Alonso u svom bolidu. Dobro je Đole rekao – blago ludima.

Sinoć sam tako ležala u krevetu i nisam mogla zaspati do 4 ujutro. Pogledala sve serije i filmove te reprize tih istih serija i filmova. I onda mi prošlo kroz glavu kako ja uvijek spavam na boku, i to
najčešće na desnom. Izuzev u nekim situacijama ( koje su mi trenutno pretužne da ih spominjem )kada spavam na lijevom boku. Večina ljudi koje znam spavaju ili na leđima ili na trbuhu.
Ja ne mogu to da me jebeš. Na leđima se osječam kao mrtvac a na trbuhu se davim.
To je sve oke i ništa posebno kada ja i zaspem eventualno, ali kada ovako kao sinoć na boku provedem ne spavajući cijelu noć, onda mi se ujutro kukovi tako razmontiraju ko da imam 80 godina.
Sve me boli. Hodam ko da me netko gazio. Nemam pojma zašto je to tako ?!?
E onda sam ležala i grizla nokte pa mi palo napamet koliko ja lakova za nokte imam. Pa bar jedno 60. Svih živih boja, uzoraka i tonova. A zašto ?
Pa samo tri puta u životu sam pustila nokte da mi narastu, inače ih grizem krvnički do živca.
To me opet podsjetilo na moja sjenila za oči. I njih imam pun kurac. Neka su stara i po 10 godina. Uostalom, ne mogu se baš sjetiti da sam ikada ijedno potrošila do kraja (?). Obavezno ostanem par dana bez maskare i pudera, pa kukam kako mi fali, jer u 99% slučajeva jedino to i stavljam na sebe, ali - pa šta, glavno da ja imam 3 ladice sjenila.  E sad dolazi ono glavno – torbice.
Da se shvatimo, ja nisam nikakva šminkerica, čak imam takvo i radno mjesto da mogu doći u trenirci ako hoću, ne pirlitam se osim u „izvanrednim“ situacijama ( Novim godinama, svatovima isl...).
Nosim 2 traperice koje izmjenjujem kako su koje na pranju, par majica, čizme ili skechersice ;) i mjenjam maksimalno 3 torbe – jeans torbu s leptirom, crnu zippovu i vojničku koju sam dobila od dragog. Ali ja sam frik za torbicama. Imam ih stotinjak. Imam ormar u stanu u kojem su samo torbice (stara zna šizit kako nema mjesta da se sjedne, da nam odječa visi po kvakama od vrata ali glavno da mi imamo „section“ za torbice). Taj ormar ne smiješ otvorit jer ispada iz njega. Ne znam koji mi je vrag !? Stvari koje mi trebaju imam malo ili čak i nemam ali zato imam hrpu ovakvih nepotrebnih gluposti, svih boja, uzoraka, oblika i motiva. S cipelama bi bilo isto, ali hvala Bogu nemam para za njih pa ih i ne gomilam. Nije da me baš previše muče sva ova navedena pitanja ali voljela bi znati zašto to radim kad sam već svjesna da je to glupost. E da i zašto kada otvorim ormar sve izgleda kao da je noć pala. Crni se ljudi moji. Tu i tamo, među hrpom crnila proviri neka veselija boja ali moraš je radarom tražiti. Eto, to su stvari koje su mi letjele kroz glavu sinoć dok nisam mogla spavati ( lažem, to je najmanji dio onoga što mi je bio u glavi, ali jedini ne cmoljavi dio). To samo pokazuje kako mozak kada ti je jako teško kroz glavu gura najbanalnije i najgluplje stvari kako bi ti pomogao.


mique @ 07:22 |Komentiraj | Komentari: 23 | Prikaži komentare
ponedjeljak, svibanj 1, 2006


Sljedeći tekst je napisala ORIAH Planinska sanjarka koja
je bila Indijska starješnica. To je tekst koji obavezno pročitam
bar jednom mjesečno kako bi se podsjetila na stvari koje su
važne u životu. Kako bi se podsjetila koje su to stvari kojima
težim u životu, a ovo je upravo to.
Nadam se da će sve Vas dojmiti isto kao i mene.

Ne zanima me čime se baviš u životu.
Želim znati za čime čezneš i usudiš li se sanjati o susretu s
onim za čime tvoje srce žudi.

Ne zanima me koliko ti je godina.
Želim znati jesi li voljan riskirati da ispadneš budala zbog
ljubavi, zbog svojih snova, zbog pustolovine koja se zove život.

Ne zanima me koji su ti planeti u kvadratu s mjesecom.
Želim znati jesi li dodirnuo središte svoje tuge, jesu li te izdaje
u životu otvorile ili si se skrutio i zatvorio iz straha od dodatne
boli. Želim znati možeš li sjediti s boli, mojom ili svojom, a da se
ne pomakneš kako bi je skrio ili umanjio ili sredio. Želim znati
možeš li biti s radosti, mojom ili svojom, možeš li plesati s
divljinom i dopustiti da te zanos ispuni do vrha prstiju, a da
nas ne upozoravaš da pazimo, da budemo realni, da ne
zaboravljamo svoja ograničenja kao ljudska bića.

Ne zanima me da li je priča koju meni pričaš istinita.
Želim znati možeš li razočarati drugoga kako bi sebi ostao
vjeran, možeš li podnijeti da te drugi optužuju za izdaju, a
da pritom ne izdaš svoju dušu, možeš li biti nevjeran i dakle
pouzdan. Želim znati možeš li vidjeti ljepotu čak i kada nije
lijepa, svaki dan, i možeš li iz nje crpiti svoj život.
Želim znati možeš li živjeti s neuspjehom, svojim ili mojim,
i ipak stati na rub jezera i srebrnom odsjaju punog
mjeseca viknuti: "da"!

Ne zanima me gdje živiš i koliko novaca imaš.
Želim znati možeš li ustati poslije noći duboke žalosti i
očaja, izmučen i uništen do srži, i učiniti što se mora da
bi nahranio djecu.

Ne zanima me koga poznaješ i kako si dospio dovdje.
Želim znati hoćeš li samnom stati u središte vatre, a da
pritom ne ustukneš.

Ne zanima me ni gdje, ni što, ni s kim si učio.
Želim znati što te hrani iznutra kada sve ostalo nestane.
Želim znati možeš li biti sam sa sobom i sviđa li ti se
vlastito društvo u trenutcima praznine.


Eto toliko, budite svoji !!!
mique @ 10:14 |Komentiraj | Komentari: 16 | Prikaži komentare
subota, travanj 29, 2006


Ponekad ljudi uopće ne znaju tko su ni što su. Često zaboravljaju male stvari koje ih i sačinjavaju. Zašto se to dešava ? Zato što se najčešće koncentriramo na druge osobe.
Da Vas sada netko pita što voli ili želi osoba s kojom ste bliski, znali biste ko iz topa odgovoriti na to. To je malo teže kada se radi o nama samima.
Nije da ne znamo što želimo i volimo, ali ne razmišljamo o tome, a i odgovori koje kažemo najčešće su odraz onoga što želimo da pokažemo drugima da volimo ali ne uvijek i ono što stvarno volimo. Zato sam ja sada sjela i odlučila napisati sve male stvari koje volim i želim
i koje u biti predstavljaju ono što ja jesam.

Dakle: Prije svega volim voljeti i volim biti voljena. Volim svoju obitelj i svoje prijatelje. Jubim svoje jube. Jako se volim ljubiti čak do te granice dok mi usnice ne popucaju. Volim voditi ljubav ali volim i sex. Neopisivo puno se volim maziti. Volim biti blesava i djetinjasta i tepati. Posebnom ljubavlju volim svog psa, njegovo veselo trčanje u krug i pogled u kojem uvijek vidim empatiju. Volim miris njegovih capica ujutro kada mirišu na
vruče pecivo. Volim vruče pecivo. Neodoljive su mi male životinjice, posebno psi. Izbezumim se kada ih vidim. Obožavam male bebe, pogotovo one između godinu i tri godine života – ko mali patuljci su – male ručice i nožice i prstići i mala oblekica i to što još ne znaju lagati, uffff. Vjerujem u Boga ali ne i u crkvu. Vjerujem u anđele - i one na nebu i ove na zemlji. Jako volim vilenjake i sve što ima veze sa njima. Volim što sam se odlučila na učenje Quenie (vilenjačkog jezika) pa sada mogu tu i tamo napisati neku rečenicu kao što je


- Faila mine nie helma undu -

koju rijetko tko razumije. Imam fetiš na Indijance. Jako volim čitati. Volim kada nađem knjigu koju ne mogu ispustiti iz ruku (Pleme spiljskog medvjeda) i volim osjećaj koji imam kada pročitam takvu knjigu (kada sam sretna ali i tužna u isto vrijeme). Volim pisati smješne pjesmuljke. Volim što sam počela pisati blog. Veliki sam fan Gospodara prstenova. Volim to što imam LOTR trading card game i što me dragi pobjeđuje u njoj ;) Obožavam plišane igračkice. Jako volim plesati. Volim se šaliti i smijati. Volim ljude koji se znaju šaliti
pa i na svoj račun. Obožavam razgovarati pogotovo sa dobrim sugovornikom. Filozofiju. Ovisnik sam o križaljkama, smiruju me. Guštam u bijeloj kavi sa hladnim mlijekom i cigaretama. Volim solo kave subotom i nedjeljom ujutro, uz križaljku, u bircu gdje nemoram naručivati jer svi znaju što pijem. Volim gin-tonic i Žuju. Volim čevape kod Šole.  Mogla bih satima igrati Belu i satima bacati kockice za Jamb a da mi ne dosadi.
Volim se šetati i volim se grliti. Volim sir, kajmak, kakao, sladoled i nutellu.
Ne mogu si zamisliti život bez muzike. Balaševića – što još trebam više o njemu reći. Volim to što neznam Č i Ć. Volim ići u kino, gledati humoristične serije i da, volim blesave romantične komedije tipa “When Harry met Sally”.  Posebno guštam u vožnji svojim autom. To je moja mala oaza mira – muzika do daske i cesta. Volim Klimta i još neke slikare. Jako mi se sviđaju Anđeli Ele Svilan. Tako bi željela otići na izložbu u Klovićeve Dvore. Volim ići na klizanje i volim ići na koncerte. Volim Pjesmu mrtvog pjesnika
i Povratak od Cesarića. Volim ljude koji znaju pisati lijepe riječi. Jako cijenim iskrene ljude. Luda sam za Formulom 1 i gimnastikom. San mi je jednoga dana imati Harley – Davidson (naježim se svaki put kada ga čujem) i Hondu Prelude. Volim tetovaže. Imam jednu ali voljela bi ih imati još.  Najljepše muško ime mi je Filip a žensko Dolores. Volim kuhati ali ne standardna jela. Volim dodavati gluposti u hranu i eksperimentirati s njom.  Volim noć i nebo puno zvijezda i jako volim mjesec. Volim more. Volim kišu i volim kisnuti ali ne volim kišobran. Volim cvijeće i male kapljice rose koje se nakupe po njemu. Volim proljeće. Volim pahulje snijega kada padaju kao kristalići. Volim putovati. Željela bi vidjeti puno toga – Novi Zeland, Dubai, piramide… Volim ljude koji imaju dušu.

Sigurno bi se tu našlo još toga ali ovo je ono što mi je sada palo na pamet.
Ima i onih stvari koje ne volim ni o sebi ni oko sebe ali to je jedna druga priča.



mique @ 12:23 |Komentiraj | Komentari: 21 | Prikaži komentare
petak, travanj 28, 2006


Dobro jutro cjenjena nacijo. Devet je sati, u uredu sam, pijem kavicu, slušam Daniela i Charlija koji su mi melem svakog petka, tako se ne nasmijem cijeli tjedan. Sinoč sam dobila jedan post posvećen meni a netko je dobio i pičke akonto mene (ne od mene ;) i tak... Dobila sam mail koji me nasmijao i inspirirao da današnji post bude ovakve naravi. Nema tko nije pisao nešto vezano za Severinu, Doru i Štiklu. Mail koji sam dobila je imao svoju verziju pjesme na štiklu. Pa tako odlučih i ja napisati svoju pjesmu koju namjeravam poslati na Doru 2007.
Očigledno je lako pa da probamo (bolje zvuči ako pjevušite u sebi).


I ja imam štiklu

Kuku lele izbole me pčele
Sevina štikla u guzu me pikla
Guzica – Bluzica

Oj joj, jipi a jej – je
Volim svoje male azeleje
Pasulj – Zelje
Kvariš mi veselje
Odi bre u Belje

Šubi du bap, pap, pap parap
Mani mi se krave dobiti ćeš ŠAP
Šije šeta
Mačka šeta
Kakva šteta
Jede mi se pašteta

Lazo, Lazo Bog te mazo
Ajd nabaci jedan sadomazo.
Oču s guza
Digla mi se bluza
Haljinica moja mala
Već bi ti se dala.

Sex, sex, sex
Keks, keks, keks

Ra ta ta tira
U dušu me dira
I ne da mi mira
A ja bi krumpira

Amerika- Krumpir

Podmaži ga
Može i sa soli
Samo ne daj
Da me guza boli

Oli, oli, oli, oli, oli
Škoro voli jesti poli
Malnar ima Noćnu Moru
Odoh gledat Noru Foru

Gruzija – Poguzija


Eto toliko za sada, imam osjećaj da ću danas napisati više od jednog posta.
A evo pustili mi Daniel i Charli Casha i Boy named Sue....
Pa di ćeš ljepše jutro :))))))))))))))))

Ajte bok, cmok, rok, vok, bok i sok.


mique @ 09:19 |Komentiraj | Komentari: 25 | Prikaži komentare
četvrtak, travanj 27, 2006







Pet koraka... Samo toliko joj je trebalo da pređe cijelu sobu – pet koraka. Sobu koja je do nedavno bila cijeli njen život. Spustila je kutiju koju je držala u rukama na sredinu sobe i okrenula se oko sebe kako bi još jednom pogleda razrušeno carstvo. Carstvo koje će izlaskom kroz vrata, zauvijek ostaviti iza sebe. Ništavilo – samo parket, stari radijator i veliki prozor na lijevom zidu. Sječanja su jurila kroz glavu nezaustavljivo. Pogledala je na mjesto pokraj prozora gdje je nekada stajao radni stol. Ravna drvena ploha sa kompjuterom, uvijek zatrpana hrpom nepotrebnih, išaranih papira, praznih Cd omota, uvijek prepunom pepeljarom i slikom. Slikom njih dvoje, dok zagrljeni zajedno izlaze kroz vrata stana. Koliko ideja je smišljeno za tim stolom, koliko napisanih tekstova, pisama... Bezbroj puta je nagnuta stajala iznad njega dok bi joj on pokazivao najnovije tekstove, ljuteči se pomalo na svaku kritiku koju bi dala. Koliko puta mu je sjedila u krilu na staroj stolici koja je jedva izdržavala njihovu težinu. Od svega toga ostalo je samo izgrebano mjesto na parketu nastalo okretanjem stolice.

Pogled joj je odlutao udesno. Na zid na kojem je nekada bila
velika polica sa tisućama CD-a i ploča, linijom i starim gramofonom. Sati su provedeni sjedeći prekriženih nogu ispred te police u pokušaju pronalaska odgovarajuće glazbe za taj trenutak. To bi uvijek završavalo kao mala lekcija iz glazbenog. Ona bi birala album i pitala za mišljenje, a on bi svaki put imao priču koja ide uz to što je ona izabrala. Ona bi okretala očima na te njegove monologe ali u sebi je bila sretna, jer to je bio njihov mali ritual bez kojeg slušanje tih stvari jednostavno ne bi bilo to. Sada se pitala da li je on to znao.


Iza nje se nekada nalazio trosjed na razvlačenje. Jedina nova stvar u njihovoj maloj sobici, koju su danima tražili po raznim salonima namještaja dok se napokon nisu dogovorili oko baš „tog“ koji je bio prihvatljiv i njemu i njoj. Sjetila se kako je skoro odustala od potrage jer ići u kupovinu s njim bio je horor. U tom trenutku su joj kroz glavu prošle sve besmislene prepirke, rasprave i svađice kroz koje su prolazili godinama. Nasmijala se lagano sama sebi. Kako se sada sve to činilo totalno besmislenim. Da je to bar tada znala.
Sjetila se bezbroj neprospavanih noći provedenih na tom
trosjedu. Provedenih u razgovoru, plakanju, smijehu, vegetiranju pred televizorom, vođenju ljubavi. Praznim pogledom je dugo ostala zagledana u to mjesto jer se nije mogla otresti scene u kojoj mu leži glavom u krilu, gledajući, po njenom izboru, još jednu romantičnu komediju, dok joj on polako prstima prolazi kroz kosu.

Sredina sobe na kojoj je sada stajala je bila i centar svih
ostalih događanja. Mali stakleni stolić kojim su prošle nebrojene kave, ručkovi, večere, kartanja i koji je bio pun rupica od bacanja kockica za Jamb. Pokušala je zaustaviti kockice koje su joj se okretale u glavi i njihov zvuk koji ju je trenutno zaglušivao. Stolić je često znao biti pomaknut u kut kada bi ju on, pustivši Tom Waitsa, uzeo za ruku i privukao sebi. Nitko drugi nije postojao u tom trenutku. Znali su satima

zagrljeni plesati, vrteći se u krug dok bi ploča vrtila ....

„Lazy trip to heaven on the wings of your love
Banana moon is shining in the sky,
Feel like I'm in heaven when you're with me
Know that I'm in heaven when you smile,
Though we're stuck here on the ground,
I got something that I've found
And it's you.“


Vrtila se polako u krug lica pokrivenog rukama. Tijelo više
nije imalo ni trunku snage. Pala je na koljena i počela plakati. Bila je ljuta na njega. Otišao je bez pozdrava i bez poljupca. Ni sama ne zna koliko dugo je ostala u tom položaju. Odjednom je osjetila kako netko sjeda iza nje, obavija je nogama i rukama, lagano miče kosu sa njenog vrata i naslanja glavu na rame. Znala je da će nestati ako otvori oči ili ako se okrene. Bila je svjesna da je to samo njena mašta, ali mogla se zakleti da osjeća njegov dah na svom vratu. Onda je osjetila poljubac, zadnji poljubac i više nije mogla izdržati. Okrenula se naglo i pogledala iza sebe. Pogled je ostao stajati na praznom zidu dok su joj ruke ponovno prazne pale u krilo. Ustala se držeći u rukama kutiju. Kutiju koja joj je sada bila sve što je ostalo od njega. Hrpa karata od kina, klubova i koncerata, davno napisana pisma, jedna pjesma, osušene ruže i mali plišani lav tužnih očiju.

Skupila je svu snagu koja joj je još ostala i prešla tih pet
koraka do vrata. Držala je kvaku još pet minuta pokušavajući se sjetiti zadnji put svega što će godinama pokušavati zaboraviti nakon što izađe kroz ta vrata. Zažmirila je i zadnji put u mašti stavila svoje usne na njegove, primila ga za ruku i gledala kako joj se polu nagnute glave smiješi dok ga ostavlja u praznoj sobi sa svim sječanjima. Zatvorila je vrata za obom i naslonila obraz na njih.

Samo još jedna slana i vruća suza je skliznula niz obraz
kao posljednji pozdrav.

 

mique @ 10:06 |Komentiraj | Komentari: 18 | Prikaži komentare
srijeda, travanj 26, 2006







Prije 10 mjeseci postala sam i zvanična vlasnica mog malog blesavog čudovišta. Bull terier je, ima godinu i 4 mjeseca i crno bijeli je - Run Rocky. Ljudi ga se boje kada ga vide i nitko ne bi povjerao koliko je to jedno nevjerovatno dobro i razmaženo stvorenjce. Ali mi ljudi inače sudimo knjigu po koricama a da nismo ni pokušali pročitati bar uvod.

Prvo da objasnim kako sam došla do njega. Gazda firme u kojoj radim si je kupio malog bulla koji je došao kod njega kada je bio skoro 3 mjeseca star. Kako gazde skoro pa nikada nema doma, psa sam odgajala ja. Pravio bi mi društvo 8 sati i spavao mi na krilu u uredu. Ja sam ga hranila, kupala, vodila veterinaru, učila di treba pikiti i kakiti, šetala ga i sve što već ide uz psa ali pas ipak nije bio moj. Vrijeme kada sam ja bila doma, pes je boravio u hladnoj garaži, najčešće sam. Sve što je vidio od svoga gazde bilo bi maksimalno sat vremena na dan, kada bi ga navečer došao nahraniti, izvesti van da piški i poigrao se eventualno kratko sa njim. Ali nisam imala pravo da kažem išta jer ipak je to bio njegov pas. Jedino što sam mogla napraviti je da se što bolje brinem za to malo stvorenjce dok sam ja tamo. Vrlo brzo sam se potpuno zaljubila u njega tako da sam postala nezadovoljna s tim sto radim do sada. Počela sam ga bar dva do tri puta voditi sa sobom doma i onda navečer kada se gazda vraća doma vratiti ga njemu i tako par mjeseci. Moj dečko je u početku čak bio i ljubomoran na to malo stvorenjce sa kojim sam provodila svoje

slobodne trenutke ali vrlo brzo se i njemu uvukao pod kožu. Zbog neprestanih svađa između gazde i njegove obitelji radi tog psa vrlo brzo su ga izbacili van na lanac. Znala sam mu na dan skidati po dvadeset krpelj. Zarazio se. Spavao je u svojoj pišalini. Kada mene nije bilo znao je biti i bez hrane. Počeo je horor, nisam znala što da napravim. Umirala sam lagano zajedno sa psom.
Svaki dan kada bi bez njega išla doma nije se znalo
kome je gore. Ja bi odlazila plačući ko kišna godina a on cvileći i zavijajući zamnom. Napokon sam skupila hrabrosti i suprostavila se šefu i rekla mu da ćemo moj dečko i ja uzeti psa sebi jer ovo nema smisla. Poslije podužeg razgovora i razmišljanja “shvatio” je da je to najbolje i dobili smo psa. Cvjetala sam od sreće.
Sljedeći problem je bio taj što ja uopće ne smijem imati
psa jer živim sa starcima i sestrom u podstanarstvu a stari nije htjeo ni čuti za psa. Starci od mog dragog također nisu bili spremni ni da razmotre tu ideju. Tako sam ga ja jedno vrijeme švercala, pa onda malo privikavala starog na njegov boravak i na to što spava odjednom kod mene. Tako je to išlo… Nakon mjesec dana stari me samo pitao – “čiji je to pas” a ja sam sva važna rekla – “moj” i otišla iz prostorije prije nego je uspio išta reči na to. Od tada je pas zvanično bio član naše obitelji. Svi smo se promjenili otkako je on tu. Čini mi se i da se manje svađamo i da smo manje živčani… Svakom od nas se totalno uvukao pod kožu. Stari mu služi za žicanje i divljanje po sobi. Zna se da pes ne ide spavati dok moj stari ne uzme jabuku prije spavanja i dok ju njih dvojica zajedno ne pojedu. Mama ga šeta dok sam ja na poslu. Oni su najbolji frendovi (zaboravila sam reči da se moja stara na smrt bojala pesa a s njemu samo što ne stavi glavu u usta). Oni zajedno kuhaju, usisaaju i gledaju sapunice.
Sestra je nepresušni izvor tepanja i maženja. Ne postoji
naziv i ime kojim ga još nije nazvala – debeli, šarac, riba som, viršmiš….. Nevjerovatno je kako mu, bez obzira na to što ona radila u tom trenutku, ne može odoljeti ako joj se samo i približi. Ja na kraju ispadam najgrublja

jer ja sam ta koja ga uči i koja se dere, koja postavlja pravila, ja sam Alfa u njegovom malom životu. Ja ga šetam i hranim. Svaki dan kada se vratim sa posla čeka me veselje, skakanje i divljanje. Izmami mi takav osmjeh kakav mi nitko ne može izmamiti. I zato znam da me voli tom svojom čudnom psećom ljubavi isto toliko koliko ja volim njega.

 

mique @ 08:21 |Komentiraj | Komentari: 20 | Prikaži komentare
Arhiva
« » lis 2017
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
  • 31
RSS Moj RSS
Index.hr
Nema zapisa.